Udruga ”HERA“ Križevci organizirala je u Križevcima od 13.-15.5.2026. trodnevnu rezidencijalnu konferenciju „Povezivanjem do unaprjeđenja rada sa ženama i djecom koji su preživjeli obiteljsko nasilje“, u koju su bile uključena skloništa za žene i djecu žrtve obiteljskog nasilja, a koja pružaju organizacije civilnoga društva, ustanove i vjerske zajednice te organizacije koje provode savjetovališta. Nakon konferencije donosimo stručne zaključke i preporuke proizašle iz intenzivnog rada stručnjakinja i stručnjaka koji svakodnevno pružaju direktnu pomoć i podršku ženama i djeci žrtvama rodno uvjetovanog nasilja.
Konferencija je organizirana u sklopu trogodišnjeg programa „NISI SAMA“ (razdoblje provedbe: 1. 6. 2023. – 31. 5. 2026.), ukupne vrijednosti 159.600,00 eura, koji je sufinanciran sredstvima Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike.
Osvrt na provedbu i ciljeve programa „NISI SAMA“
Prvog dana konferencije predstavljeni su postignuti rezultati programa, čiji su ciljevi u protekle tri godine izravno oblikovali standarde zaštite na terenu. Želimo istaknuti važnost postizanja ovih ciljeva koji su ujedno bili i polazišna točka konferencijskih rasprava:
Opći cilj programa: Razvoj socijalnih usluga za žene žrtve nasilja te jačanje partnerstva i suradnje civilnog društva s institucijama sustava koje djeluju u području razvoja mreže socijalnih usluga ženama žrtvama nasilja i žrtvama obiteljskog nasilja.
Specifični ciljevi programa:
1.Pružanje socijalnih usluga za žene žrtve nasilja i žrtve nasilja u obitelji osiguravanjem smještaja u skloništu.
2.Podizanje kvalitete života žena žrtava nasilja i žrtava obiteljskog nasilja te njihovo osnaživanje putem stručne savjetodavne, pravne i psihosocijalne pomoći.
3.Osnaživanje i integracija korisnica stjecanjem vještina i kompetencija kroz neformalne programe obrazovanja radi postizanja ekonomske neovisnosti.
4.Osvještavanje i senzibiliziranje javnosti o problematici nasilja nad ženama i nasilja u obitelji.
Ova konferencija imala je izniman značaj jer je na jednom mjestu okupila sve ključne dionike koji upravljaju skloništima i savjetovalištima u Republici Hrvatskoj: predstavnik/ce udruga (organizacija civilnog društva), javnih domova te vjerskih ustanova, uz sudjelovanje predstavnika pravosuđa, policije i Hrvatskog zavoda za socijalni rad (HZSR).
Unatoč uspješnoj provedbi programa „NISI SAMA“, trogodišnji program i intenzivan rad kroz tematske panele ogolio je duboke sustavne pukotine i operativne izazove s kojima se susreću i pružatelji usluga i same žrtve. U nastavku Vam dostavljamo ključne nalaze po panelima:
DETALJNI PREGLED TEMATSKIH PANELA I SUSTAVNIH PROPUSTA
Panel 1: „Između sustava i potreba: Izazovi u pružanju podrške žrtvama rodno
uvjetovanog nasilja“
Cilj panela: detektirati i analizirati strukturne, operativne i administrativne prepreke u svakodnevnom radu skloništa i savjetovališta te artikulirati jasne zahtjeve prema donositeljima odluka radi premošćivanja jaza između postojećeg zakonodavnog okvira i stvarnih potreba žrtava na terenu.
Nemogućnost osiguravanja tajnosti lokacije, posebno u manjim sredinama: Održavanje tajnosti lokacije sigurne kuće u praksi je izuzetno teško, a u manjim sredinama postaje gotovo nemoguća misija zbog specifičnosti malih zajednica i bržeg protoka informacija, što izravno ugrožava fizičku sigurnost korisnica i zaposlenika.
Infrastrukturna ovisnost o lokalnoj samoupravi i nedostatak autonomije: Skloništa u vlasništvu jedinica lokalne i regionalne samouprave ovise o financijskoj spremnosti lokalnih vlasti da ulažu u te prostore. Voditelji bez službenog odobrenja vlasnika ne mogu samostalno poduzeti nikakve prostorne modifikacije ili nužna unaprjeđenja.
Prostorna rascjepkanost skloništa: Pojedini gradovi uopće nemaju prostorne mogućnosti za osiguravanje jednog jedinstvenog objekta, zbog čega su pružatelji prisiljeni disperzirati sklonište na nekoliko različitih lokacija (više odvojenih stanova), što stvara goleme logističke i sigurnosne poteškoće.
Tehnički apsurdi pravilnika koji narušavaju psihološku sigurnost: Protupožarni sustavi se aktiviraju na minimalnu paru prilikom kuhanja. Zbog protupožarnih standarda, vrata se iznutra ne mogu zaključati (moguće ih je zaključati samo s vanjske strane), što kod traumatiziranih žena ima razoran psihološki efekt i poništava osjećaj bazične sigurnosti.
Kadrovski deficit i nerealni normativi Pravilnika: Pojedina skloništa u Hrvatskoj funkcioniraju sa svega 1 do 2 zaposlene osobe. Trenutačni Pravilnik propisuje drastično premali broj stručnih radnika, potpuno ignorirajući potrebe za kontinuiranim aktivnim i pasivnim dežurstvima (24/7), godišnjim odmorima i bolovanjima.
Specifičnost struke – potreba za empatijom i altruizmom: Ovaj rad zahtijeva specifičan profil stručnjaka koji posjeduju visoku razinu empatije, emocionalne otpornosti i altruizma. Zbog izostanka institucionalne podrške, ti se kadrovi suočavaju s brzim profesionalnim sagorijevanjem.
Administrativni kolaps i gubitak fokusa na korisnice: Zbog nedostatka kontinuiranog financiranja i slabašne podrške lokalnih uprava, stručno osoblje gubi goleme kapacitete na konstantno pisanje kratkoročnih projekata, zbog čega drastično nedostaje vremena za izravan rad s korisnicama. Osim projekata, sukladno Pravilniku o sadržaju i načinu vođenja evidencije djelatnici su preopterećeni vođenjem evidencija koje su ponavljajućeg sadržaja te isto oduzima i ovako smanjene vremenske kapacitete.
Sustavna nepripremljenost za specifične korisnice: Skloništa nisu opremljena za specifične skupine kojima je primarno potrebna drugačija stručna skrb: žene sa psihičkim poteškoćama, ovisnice, strane državljanke (nedostatak prevoditelja) te starije žene (posebno skupina 80+).
Infrastrukturne blokade: Žene se suočavaju s administrativnim preprekama prilikom prijave prebivališta/boravišta. Također, povratak na tržište rada je otežan jer vlada opći nedostatak mjesta u vrtićima, a dvosmjenski vrtići gotovo uopće ne postoje.
Panel 2: „Procjena rizika i rizični faktori u obiteljskom nasilju“
Cilj panela: Otvoriti međusektorski dijalog i razmjenu iskustava između sustava socijalne skrbi, policije, pravosuđa i organizacija civilnog društva, s posebnim naglaskom na izazove u praksi i mogućnosti unaprjeđenja procjene rizika.
Netipične reakcije žrtve i utjecaj traume: Žrtva pod utjecajem traume i u stanju šoka može reagirati na netipične načine – ljutnjom, smijehom, otupjelošću. Sustav to prečesto pogrešno interpretira kao izostanak straha, manipulativnost ili suodgovornost za nasilje. Ključno je da policija i zavodi prođu hitne edukacije o dinamici i neurobiologiji traume kako bi znali prepoznati ove znakove, jer oni itekako moraju ući u točnu procjenu rizika.
Nepoznavanje i manjkava primjena Pojedinačne procjene potreba žrtve: Uočeno je opće nepoznavanje i formalno, površno ispunjavanje Pojedinačne procjene potreba žrtve – zakonske obveze koju po propisima moraju provoditi institucije (policija, državno odvjetništvo, sud).
Važnost međuresornog slanja preporuka i saznanja: Istaknuto je da tijelo pred kojim se vodi postupak ne smije djelovati u izolaciji. Sve institucije sustava i organizacije civilnog društva mogu i moraju slati službene preporuke, dopise i tzv. saznanja tijelu koje vodi postupak (sudu ili državnom odvjetništvu). To tijelo ima zakonsku mogućnost i dužnost aktivno tražiti informacije od drugih uključenih institucija i udruga kako bi se donijela sigurna odluka.
Sustavni nesrazmjer u alatima: Dok policija primjenjuje novi obrazac za procjenu rizika, takav standardizirani alat u sustavu socijalne skrbi (HZSR) u kontekstu procjene rizika za žene koje su preživjele RUN – uopće ne postoji. Preveliko oslanjanje isključivo na subjektivnu „profesionalnu procjenu“ pojedinog službenika stvara opasne sigurnosne pukotine.
Nevidljivo nasilje i rizik od femicida: Sustav i dalje primarno reagira tek na vidljivo fizičko nasilje. Psihološko i ekonomsko nasilje te uhođenje tretiraju se kao manje opasni, iako su izrečene prijetnje ubojstvom, posjedovanje oružja, bolesna ljubomora i odluka žrtve da napusti odnos ključni indikatori koji najavljuju femicid i moraju automatski pokrenuti najvišu razinu pravosudne zaštite (hitni pritvor).
Perspektiva žrtve i „strah od centra“: Polazišna točka svake procjene opasnosti mora biti isključivo perspektiva i subjektivni osjećaj straha same žene. Prepoznat je izražen „strah od centra“ (postupanja HZSR-a) jer žrtve sustav socijalne skrbi često doživljavaju kao prijetnju (strah od oduzimanja djece), što ih odvraća od traženja pomoći. Odbijanje smještaja u sklonište (zbog straha ili gubitka posla) ne smije značiti zatvaranje slučaja, već zahtijeva pojačani nadzor nad počiniteljem. Rad s korisnicama koje su zatvorene ili hostilne zbog ranijih loših iskustava zahtijeva pristup utemeljen na traumi (trauma-informed care).
Propusti u zaštiti dostojanstva i apsurd izmještanja žrtve: Sustav zakazuje u bazičnim koracima, poput sigurnog preuzimanja osobnih stvari žrtve. Oštro je kritizirana praksa prema kojoj se žena i djeca izmještaju iz vlastite sredine radi sigurnosti (gubeći posao i školu), umjesto da se hitno, strogo i dugotrajno izolira, sankcionira i udalji sam počinitelj nasilja.
Panel 3: „Dugoročna reintegracija – Mjera stambenog zbrinjavanja žrtava rodno
uvjetovanog nasilja“
Cilj panela: razmijeniti iskustva u primjeni mjere stambenog zbrinjavanja te učinkovitosti iste
Analiza modela Grada Koprivnice: Primjer Grada Koprivnice (stan na 3+3 mjeseca) istaknut je kao izrazito pozitivan primjer lokalne prakse jer ta jedinica aktivno prepoznaje i uvažava potrebe žrtava, za razliku od brojnih drugih jedinica u RH koje takve oblike podrške uopće nemaju. Ipak, rok od maksimalno 6 mjeseci je dugoročno vremenski nedostatan za cjelovitu stabilizaciju života.
Značaj kriznog premošćivanja i nove zakonske izmjene: Kratkotrajni smještaj omogućuje žrtvama da premoste najkritičniji trenutak nakon bijega od nasilja i pruža im nužan osjećaj sigurnosti koji im izravno pomaže u donošenju konačne odluke o trajnom napuštanju zlostavljača. 
U tom kontekstu, pozdravljene su nove izmjene zakona prema kojima za podnošenje zahtjeva za stambeno zbrinjavanje više nije potrebna pravomoćnost presude, već je dovoljna sama nepravomoćna presuda za obiteljsko nasilje.
Primjer dobre prakse Udruge KORAK: Istaknut je uspješan model Udruge KORAK Karlovac kojoj je Grad dodijelio stambenu jedinicu na korištenje nakon izlaska žrtava iz skloništa. Bilo bi idealno kada bi ovakvu praksu uvela svaka lokalna samouprava, ili da se osigura minimalno jedan takav stan u svakoj županiji.
Projektna ograničenost i rizik održivosti (Udruga UZOR Rijeka): Model udruge UZOR Rijeka je izvrstan jer rješava problem stigmatizacije uplaćivanjem sredstava izravno na račun žene uz njezinu izjavu o namjenskom korištenju. Međutim, izražen je opravdan oprez jer je i ovaj program omogućen isključivo kroz projektno financiranje, što donosi rizik kratkoročnosti.
Višestruka stigmatizacija (Romi i višečlane obitelji) i problem ugovora: Žene Romkinje i majke s većim brojem djeteta nailaze na potpunu diskriminaciju na tržištu nekretnina. Postojeći sustav formalnih tripartitnih ugovora (žena – Ministarstvo – stanodavac) dodatno pogoršava situaciju jer izravno otkriva status žrtve nasilja, što stanodavce motivira na odbijanje najma.
Panel 4: „Rad s posebno ranjivim skupinama“
Ovaj panel ukazao je na ozbiljne sigurnosne, logističke i administrativne izazove pomagača na terenu:
Prešućivanje anamneza i nedostatak terapije kod žena sa psihičkim poteškoćama: Uočena je opasna praksa u kojoj institucije koje upućuju žrtvu na smještaj svjesno izostavljaju informacije o njezinu psihičkom zdravstvenom stanju kako bi izbjegle odbijanje smještaja. Skloništa primaju žene bez medicinske dokumentacije i bez nužne terapije. Anamneze stižu prekasno, a akutne, neadekvatno tretirane psihičke poteškoće korisnica izazivaju krizne situacije. Druge žrtve na smještaju osjećaju intenzivan strah i zaključavaju se u sobe, što narušava cjelokupnu dinamiku rada.
Logistički i kapacitetni izazovi u radu s ovisnicama: Smještaj ovisnica otvara goruće probleme vezane uz kontrolu supstitucijske terapije. Pružatelji usluga suočavaju se s problemom nekontroliranih izlazaka korisnica, pri čemu zaposlenici ne mogu znati hoće li korisnica izvan skloništa uzeti ilegalne supstance, a za obveznu fizičku pratnju skloništa nemaju ljudskih kapaciteta.
Pravno-medicinski vakuum stranih državljanki: Sve je veći broj strankinja koje traže zaštitu bez ikakvih osobnih dokumenata, reguliranog zdravstvenog osiguranja i uz potpun izostanak službenih prevoditelja. Skloništa moraju ilegalno i na vlastiti trošak rješavati njihove goruće medicinske i administrativne potrebe.
Problem smještaja žena starije životne dobi: Starije i teško pokretne žene prečesto završavaju u skloništima iako im je primarno potrebna sustavna gerijatrijska njega i dugotrajna 24/7 medicinska skrb i skrbništvo, a ne krizni smještaj u sigurnoj kući koja nije arhitektonski niti kadrovski prilagođena za nemoćne osobe.
Novi oblici nasilja: Kao rastući problem istaknuto je online nasilje i uhođenje putem društvenih mreža, na koje institucije reagiraju presporo.
Panel 5: „Strukturalno nasilje i njegov utjecaj na žrtve rodno uvjetovanog nasilja“
Svrha panela: utvrditi kako se strukturalno nasilje manifestira kroz institucije, zakone, društvene
norme i kulturne prakse koje perpetuiraju rodnu nejednakost i diskriminaciju
Opstanak odbačenih koncepata: Koncept “otuđenja djeteta”, iako znanstveno i deklarativno odbačen, i dalje aktivno egzistira i provodi se kroz sustav socijalne skrbi i sudova, izravno kažnjavajući majke koje štite djecu od nasilnih očeva.
Objesno parničenje kao produžetak nasilja: Nasilnici masovno koriste bjesomučne, neosnovane tužbe te žalbe (objesno parničenje) kako bi dugotrajno financijski, institucionalno i psihički iscrpljivali žrtvu nakon njezina odlaska. Sustav te mehanizme ne prepoznaje i ne zaustavlja.
Sljepoća na rodnu uvjetovanost: Ključni problem cjelokupnog aparata je neprepoznavanje rodne uvjetovanosti nasilja. Nasilje se prečesto tretira kao “obiteljski sukob”, umjesto kao dinamika moći i kontrole. Istaknuto je da podrška žrtvama mora biti kontinuirana, dostupna i vremenski potpuno neograničena.
Panel 6: „Sustavna podrška djeci koja su preživjela nasilje“
Cilj panela: razmijeniti iskustva funkcioniranja predškolskih programa koji uključuju vrtiće te drugih razvojnih oblika pomoći za djecu koja su smještena u skloništima
Potpuni slom rane intervencije u manjim sredinama: Istaknut je dramatičan nedostatak stručnjaka za ranu intervenciju – logopeda, edukacijskih rehabilitatora i dječjih psihologa. Ovaj problem je ekstremno izražen u manjim sredinama i ruralnim područjima, gdje su djeca u skloništima potpuno zakinuta za nužnu stručnu pomoć.
Diskriminacija djece s teškoćama u razvoju: Zbog nedostatka stručnog kadra u lokalnoj zajednici, djeci s teškoćama na smještaju nemoguće je pružiti adekvatnu rehabilitacijsku podršku, što usporava njihov razvoj i produbljuje proživljenu traumu. 
Administrativne barijere pri upisu u vrtiće: Upis djece iz skloništa u predškolske ustanove provodi se uz goleme poteškoće. Jedinice lokalne samouprave morale bi imati zakonski osigurana i čuvana minimalno dva (2) mjesta u vrtićima isključivo za djecu smještenu u skloništima, u čemu je nužna izravna uputa i podrška resornog Ministarstva prema JLS-ima.
Uskraćivanje primarne zdravstvene zaštite zbog prijave boravišta: S obzirom na to da se iz sigurnosnih razloga prijava boravišta djeteta često ne može odmah izvršiti, lokalni liječnici i pedijatri odbijaju upisati djecu, čime im je izravno uskraćeno pravo na bazičnu zdravstvenu zaštitu i liječenje.
Sigurnosni rizik i kršenje Istanbulske konvencije kroz prisilne kontakte: Odluke HZSR-a o susretima djece s očevima zlostavljačima dok su u skloništu ugrožavaju sigurnost i tajnost lokacije. Zavodi pogrešno odvajaju nasilje nad majkom od prava djeteta. Ti su susreti izrazito manipulativni i retraumatizirajući, što je u izravnoj suprotnosti s Istanbulskom konvencijom.
Panel 7: „Mentalno zdravlje profesionalnih pomagača“
Svrha panela: utvrditi ključne dijelove skrbi za zdravlje samih pomagača. Ovaj panel otvorio je goruće pitanje zaštite samih pomagača koji su svakodnevno izloženi ekstremnom stresu, sekundarnoj traumatizaciji i sindromu izgaranja na radu (burnout):
Projektna ovisnost i nesigurnost podrške pomagačima: Usluge supervizije i psihološke podrške za zaposlenike u skloništima i savjetovalištima financiraju se isključivo kroz privremene projekte i programe. Organizacije moraju unutar oskudnih projektnih budžeta mukotrpno izdvajati određena sredstva. Kada projekt završi, pomagači ostaju bez ikakve podrške, što je neodrživo za stabilnost sustava.
Problem deficita specifičnih kompetencija supervizora: Na tržištu stručnjaka nije dovoljno imati “bilo kakvog” licenciranog supervizora. Supervizor mora biti iznimno senzibiliziran za ovu specifična skupinu korisnica te posjedovati napredna, stručna znanja o dinamici rodno uvjetovanog nasilja (RUN-a) i traume. Ako supervizor ne razumije specifičnost ovog rada, supervizija gubi svoju svrhu.
Utjecaj kadrovskog deficita na mentalno zdravlje: Rad skloništa sa svega 1 do 2 zaposlene osobe uz neprekidna dežurstva 24/7, bez mogućnosti odlaska na bolovanje ili odmor, stvara kroničnu iscrpljenost, što izravno ugrožava i stručnjake i kvalitetu usluge pružene korisnicama.
Intenzivan rad kroz tematske panele i evaluacija trogodišnjeg programa ogolili su duboke strukturne, operativne i administrativne pukotine u sustavu s kojima se svakodnevno suočavaju i pružatelji usluga i same žrtve. Kako bismo premostili jaz između postojećeg zakonodavnog okvira i stvarnih potreba na terenu, u nastavku Vam dostavljamo ključne, stručno utemeljene preporuke za reformu i unaprjeđenje sustava. Sve navedene preporuke izravno se temelje na preuzetim obvezama iz Istanbulske konvencije, preporukama GREVIO odbora te ciljevima važećeg Nacionalnog plana.
PREPORUKE ZA STRUKTURNE I OPERATIVNE IZMJENE U SUSTAVU ZAŠTITE ŽRTAVA RODNO UVJETOVANOG NASILJA
I.INFRASTRUKTURA, KADROVI I SIGURNOST SKLONIŠTA (Resorna nadležnost i Pravilnici)
1.Strategija zaštite i tajnosti lokacija skloništa (čl. 23. Istanbulske konvencije): Sukladno Istanbulskoj konvenciji koja obvezuje državu na osiguravanje odgovarajućih i lako dostupnih skloništa u dovoljnom broju, predlažemo donošenje posebne strategije i osiguravanje namjenskih proračunskih sredstava za tehničku i fizičku zaštitu skloništa. Poseban naglasak, u skladu s Nacionalnim planom, potrebno je staviti na manje i ruralne sredine gdje je tajnost lokacije strukturno najugroženija.
2.Hitna izmjena tehničkih normativa i Pravilnika sukladno standardima sigurnosti: Predlažemo prilagodbu tehničkih standarda i Pravilnika kako bi se uskladili s psihološkim i sigurnosnim potrebama traumatiziranih osoba, što je temeljna smjernica GREVIO-a. Nužno je dopustiti sustave unutarnjeg zaključavanja vrata koji istovremeno zadovoljavaju protupožarne evakuacijske standarde te redefinirati osjetljivost protupožarnih sustava na paru, čime se jamči bazična sigurnost i sprječava sekundarna traumatizacija žena i djece.
3.Revizija kadrovskih normativa i prevencija sagorijevanja stručnjaka (čl. 15 Istanbulske konvencije): Istanbulska konvencija i Nacionalni plan obvezuju na osiguravanje adekvatno osposobljenih stručnih kadrova. Potrebna je hitna revizija Pravilnika o minimalnim standardima broja zaposlenih, jer trenutni normativi potpuno ignoriraju potrebe za aktivnim i pasivnim dežurstvima (24/7), godišnjim odmorima i bolovanjima, što stvara neodrživ pritisak na svega 1 do 2 zaposlene osobe po skloništu i onemogućuje adekvatnu skrb za žrtve.
4.Sustavno i stabilno financiranje specijalizirane podrške (čl. 8. i čl. 22. Istanbulske konvencije): Kako bi se stručnim djelatnicima omogućio primarni fokus na izravan rad s korisnicama, a u skladu s obvezom države o dodjeli odgovarajućih financijskih i ljudskih resursa za specijalizirane usluge podrške, predlažemo prelazak s nesigurnog, projektnog financiranja na stabilno, višegodišnje proračunsko financiranje. Nužno je pojednostaviti i digitalizirati sustav vođenja evidencija kako bi se uklonilo administrativno preopterećenje. 
5.Institucionalno financiranje specijalizirane supervizije (čl. 15. Istanbulske konvencije i Nacionalni plan): Sukladno obvezama iz Istanbulske konvencije i mjerama Nacionalnog plana koje nalažu sustavnu podršku i kontinuirano osposobljavanje stručnjaka, preporučuje se uvođenje institucionalnog financiranja supervizije na sustavnoj razini iz državnog proračuna. Time bi se osigurala stabilnost i odmak od kratkoročnih projekata. Apeliramo na nadležno Ministarstvo da kroz sustav verifikacije osigura isključivo supervizore koji su prošli specijalizirane edukacije za rad na području rodno uvjetovanog nasilja, traume i sekundarne traumatizacije profesionalaca.
6.Prilagodba sustava i intersektorska podrška specifičnim skupinama korisnica (Nacionalni plan): Sukladno mjerama Nacionalnog plana o zaštiti višestruko ranjivih skupina, skloništa i savjetovališta moraju se institucionalno i financijski opremiti za specifične skupine. Predlažemo osiguravanje proračunskih sredstava i stručnog kadra za skrb o ženama sa psihičkim poteškoćama i ovisnostima, osiguravanje stalno dostupnih prevoditelja za strane državljanke te infrastrukturnu prilagodbu za starije žene (skupina 80+).
7.Zakonsko definiranje investicijskog održavanja i operativne autonomije: Potrebno je kroz zakonske i podzakonske akte jasno obvezati jedinice lokalne i regionalne samouprave (JLS/RJS) na redovito investicijsko održavanje objekata skloništa u njihovom vlasništvu. Voditeljima skloništa nužno je osigurati punu stručnu i operativnu autonomiju kako bi mogli pravovremeno provoditi nužne prostorne modifikacije bez administrativnih blokada vlasnika.
8.Sufinanciranje jedinstvenih objekata radi sprječavanja rascjepkanosti skloništa: Preporučujemo da Ministarstvo, u suradnji s lokalnim vlastima, sufinancira kupnju i adaptaciju jedinstvenih nekretnina za potrebe skloništa, kako bi se sustavno napustila praksa disperzije skloništa na više odvojenih stanova, što stvara neodržive logističke i sigurnosne poteškoće i narušava cjeloviti koncept zaštite koji propisuje GREVIO.
9.Uklanjanje lokalnih infrastrukturnih blokada (Vrtići i boravište): U skladu s ciljevima Nacionalnog plana o socijalnoj integraciji žrtava, predlažemo upućivanje obvezujuće upute svim JLS-ovima o hitnom uklanjanju administrativnih prepreka prilikom prijave boravišta žena i djece u skloništima, kao i obvezivanje na osiguravanje trajnih kvota (minimalno dva mjesta po vrtiću) za hitan upis djece iz skloništa kako bi se majkama omogućilo zapošljavanje.
II.MULTIDISCIPLINARNA PROCJENA RIZIKA I REFORMA POSTUPANJA HZSR-a
10.Standardizacija alata za procjenu rizika unutar HZSR-a (čl. 51. Istanbulske konvencije): Istanbulska konvencija izričito obvezuje sve nadležne vlasti na provođenje procjene rizika od smrtnog ishoda i ozbiljnosti situacije. Predlažemo hitno uvođenje standardiziranog, znanstveno utemeljenog obrasca za procjenu rizika unutar HZSR-a, usklađenog s policijskim obrascem. Isključivo oslanjanje na subjektivnu procjenu pojedinog službenika stvara opasne sigurnosne pukotine.
11.Obvezna edukacija o psihološkom utjecaju traume na ponašanje žrtve i uklanjanje predrasuda (čl. 15. Istanbulske konvencije): Pozivamo na uvođenje hitnih, obveznih edukacija za djelatnike HZSR-a o dinamici i neurobiologiji traume, što je izravna obveza osposobljavanja profesionalaca prema Istanbulskoj konvenciji. Sustav mora prestati netipične reakcije žrtve (afektivna otupjelost, smijeh ili gnjev u stanju šoka) tumačiti kao izostanak straha ili manipulaciju, već te reakcije mora ispravno uvrstiti u procjenu rizika.
12.Transformacija pristupa HZSR-a, sprječavanje sekundarne viktimizacije i uklanjanje „straha od centra“: Sukladno preporukama GREVIO-a o obvezi sprječavanja sekundarne viktimizacije od strane samih institucija, sustav socijalne skrbi mora proći stručnu transformaciju prema pristupu utemeljenom na traumi (trauma-informed care). HZSR mora osigurati postupanje koje žrtva neće doživljavati kao prijetnju (strah od oduzimanja djece), a odbijanje smještaja u sklonište od strane žrtve ne smije rezultirati zatvaranjem slučaja, već pojačanim nadzorom nad počiniteljem.
13.Uvažavanje stručnih saznanja i preporuka udruga (čl. 7. Istanbulske konvencije): Istanbulska konvencija naglašava ključnu ulogu nevladinih organizacija i zahtijeva učinkovitu suradnju među svim agencijama. Predlaže se uspostava jasnih komunikacijskih protokola prema kojima su HZSR i sudovi dužni aktivno zaprimati i uvažavati službene preporuke, dopise i stručna saznanja organizacija civilnog društva koje izravno rade sa žrtvom.
14.Dosljedna primjena Pojedinačne procjene potreba žrtve (Nacionalni plan): Nužno je osigurati strogi inspekcijski i stručni nadzor nad provođenjem zakonske obveze ispunjavanja Pojedinačne procjene potreba žrtve unutar sustava socijalne skrbi, sukladno mjerama Nacionalnog plana, kako bi se spriječilo da ovaj ključni dokument ostane samo formalno i površno ispunjen obrazac.
15.Prepoznavanje nematerijalnog nasilja i uhođenja kao indikatora femicida (Nacionalni plan): U potpunom suglasju s Nacionalnim planom za suzbijanje nasilja u obitelji, apeliramo na sustav socijalne skrbi da redefinira pristup psihološkom i ekonomskom nasilju, uhođenju, patološkoj ljubomori te prijetnjama. Ovi indikatori, uz odluku žrtve da napusti odnos, moraju se tretirati jednako opasnim kao i fizičko nasilje te moraju biti prepoznati kao ključni faktori visokog rizika od femicida. 
16.Dokidanje prakse izmještanja žrtve i zaštita dostojanstva (čl. 56. Istanbulske konvencije): Predlažemo korjenitu promjenu paradigme u postupanju HZSR-a sukladno Istanbulskoj konvenciji koja nalaže da se prava i potrebe žrtve stave u središte svih mjera: umjesto dislokacije žrtve i djece iz vlastite sredine (čime gube posao i školu), sustav mora primarno zagovarati hitnu, strogu i dugotrajnu izolaciju počinitelja nasilja. Također, potrebno je osigurati sigurne protokole za preuzimanje osobnih stvari žrtve uz asistenciju policije.
17.Zabrana korištenja pseudoznanstvenih koncepata i prisilnih kontakata (Preporuke GREVIO-a): Pozivamo na hitno i potpuno provođenje preporuka GREVIO odbora o potpunom prestanku korištenja koncepta “otuđenja djeteta” u postupcima pred HZSR-om i sudovima. Sukladno Istanbulskoj konvenciji, nasilje nad majkom ne smije se odvajati od prava djeteta, te se djetetu koje svjedoči nasilju mora osigurati status izravne žrtve, pri čemu pravo na sigurnost djeteta i majke mora imati apsolutni prioritet pred pravom počinitelja na susrete.
III. DUGOROČNA REINTEGRACIJA I STRATEŠKO FINANCIRANJE
18.Nacionalna standardizacija stambenih modela i produljenje rokova (Nacionalni plan):Pozivajući se na ciljeve Nacionalnog plana o dugoročnom stambenom zbrinjavanju i osnaživanju žrtava nakon izlaska iz skloništa, predlažemo kreiranje nacionalnog standarda stambenog zbrinjavanja koji bi obvezao sve županije na osiguravanje minimalno jednog stana za žrtve nasilja, uz obvezno produljenje postojećih kratkih rokova (poput modela 3+3 mjeseca) koji su nedostatni za cjelovitu stabilizaciju života žrtve.
19.Izmjena diskriminirajućih ugovornih modela za najam stanova (čl. 4. Istanbulske konvencije): Istanbulska konvencija izričito zabranjuje diskriminaciju po bilo kojoj osnovi, uključujući rasu, boju kože, jezik, religiju ili podrijetlo. Zahtijeva se ukidanje rigidnih tripartitnih ugovora koji u praksi dovode do stigmatizacije te otežavaju pronalazak stanova, posebno za žene Romkinje i višečlane obitelji. Predlaže se uvođenje modela u kojem žena samostalno potpisuje ugovor o najmu, dok država preuzima ulogu financijskog jamca i subvencionera.
Svjesne odgovornosti i napora koje Ministarstvo ulaže u unaprjeđenje socijalnih politika, smatramo da ovi zaključci s terena, čvrsto utemeljeni na međunarodnim obvezama Republike Hrvatske, mogu poslužiti kao izravan putokaz za nužne zakonske i podzakonske izmjene.