Vijesti
Dana 22.11.2022. godine sudjelovale smo na Okruglom stolu u organizaciji Autonomne ženska kuća Zagreb koji je održan u Hrvatskom saboru na temu “Problemi i izazovi u provedbi Istanbulske konvencije u Hrvatskoj“ u suradnji s neformalnom Inicijativom “Zastupnice za jaču zaštitu žrtava seksualnog nasilja”.
„Istanbulska konvencija se ne provodi, sustav ne funkcionira, jer ni suci ne razumiju što je to rodno uvjetovano nasilje“ rečeno je na okruglom stolu, dok je više desetaka aktivistkinja, stručnjakinja za nasilje nad ženama i saborskih zastupnica pozvalo je jučer Vladu i Sabor da prilikom donošenja proračuna vode računa o borbi protiv nasilja nad ženama i provedbi Istanbulske konvencije na koju se Hrvatska obavezala.
„Nasilje nad ženama najgori je oblik kriminaliteta u Hrvatskoj, najteži po brojkama i po posljedicama“ upozorila je predstojnica katedre za Kazneno procesno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu Zlata Đurđević. „Toliki broj zločina ne postoji u drugim granama kriminala, no društvo na to ne reagira kako bi trebalo. To što je netko za imovinski delikt osuđen na 20 godina zatvora, a da se za zločine nad ženama izriču simbolične kazne, govori o ljestvici vrijednosti u našem društvu, odnosno o tome da su neke druge vrijednosti iznad života i zdravlja žena“ kritizirala je Zlata Đurđević.
Najteže kršenje istanbulske konvencije predstavljaju dvostruka uhićenja, kad policija privede i muža koji je lupao ženinom glavom o šajbu i ženu koja mu je rekla da je majmun. Ponegdje u Hrvatskoj takvo je svako peto privođenje zbog obiteljskog nasilja, a po pravilu nakon toga oboje budu i osuđeni. Po zakonu imate pravo na nužnu obranu, pa čak i na ubojstvo u samoobrani, ali ne i u slučaju obiteljskoga nasilja, ističe profesorica Đurđević. To je suprotno Istanbulskoj konvenciji, policija bi morala procijeniti tko je počinitelj, a čak i ako pogriješe, odvojili su žrtvu od počinitelja, tumači Zlata Đurđević.
Jako su problematične sudske kazne: u jednom slučaju silovanja, koje je nesporno dokazano, prva kazna je bila dvije godine, a viši sud ju je smanjio na godinu i pol. Zašto sudovi kreću od minimalne kazne, a ne recimo od pet godina zatvora? “Mislim da je krajnje vrijeme da shvatimo da se stvari neće mijenjati pukom promjenom zakona, ako nemate stručne, educirane, rodno osviještene ljude u sustavu, neće doći do promjene”, upozorila je Zlata Đurđević.
Brojke su alarmantne: svaka treća žena u EU doživjela je fizičko ili seksualno nasilje, svaka druga spolno je uznemiravanja, svaka peta žrtva stalkanja, a svaka dvadeseta preživjela je silovanje. U porastu je online nasilje, doživjela ga je svaka druga mlada žena, oko trećine žena seksualno uznemiravanje doživjelo je na poslu, izložila je saborska zastupnica Sabina Glasovac, koja je predsjedavala skupom. Nakon pandemije kovida, suočene smo s pandemijom nasilja, a na nju društvo ne odgovara kako bi trebalo.
Nismo riješili ni problem žena žrtava rata: nedostaju nam redovite kampanje i edukacije, nemamo referentnih centara za žene, ili kriznih centara za žene žrtve silovanja, ukazala je Nela Pamuković, koordinatorica Centra za žene žrtve rata – Rosa. Oni s vremena na vrijeme provode manje kampanje usmjerene žrtvama ratnih silovanja, nakon svake im se jave nove žene žrtve ratnog silovanja, koje još nikome nisu ispričale što im se dogodilo prije 30 godina. No one bi morale po pomoć ići u iste centre koji su predviđeni za pomoć ratnim veteranima. Problem je što u institucijama sjede ljudi koji se ne razumuju u potrebe žena koje su preživjele ratna silovanja, kaže Nela Pamuković.
Imamo ogroman jaz između onoga de jure i de facto, između onoga što bi trebalo biti i onoga što jest, ističe odvjetnica Autonomne ženske kuće Zagreb Sanja Bezbradica Jelavić. Brojke su uznemirujuće, lani je teško ozljeđeno 97 žena, a dosad u ovoj godini njih 65. Više od 90 posto ljudi koji rade u sustavu sa žrtvama obiteljskog nasilja nije pročitalo istanbulsku konvenciju, zar se onda treba čuditi što se ne provodi? Rodno uvjetovano nasilje slabo se razumije, jedini lijek je sustavna edukacija. “Na svim razinama školovanja treba uvesti edukaciju o ravnopravnosti spolova, uzajamnom poštovanju i nenasilnom rješavanju sukoba. Mlade ljude treba educirati i osnažiti da ne budu žrtve i zarobljenici predrasuda i stereotipa do te mjere da, jednom kad se zaposle, budu onemogućeni u primjeni propisa koje su dužni provoditi”, ističe odvjetnica. Rekla je da primjećuje da postoji politička volja da se stvari promjene, pa se organiziraju radne skupine i zakazuju sastanci. No paralelno se na nižim razinama vidi tendencija omalovažavanja i bagateliziranja problema.
“Sustav ne prepoznaje nasilje u obitelji kao nasilje, ni žene nisu osvijestile što je sve nasilje. Nasilje nad ženama nije samo kriminalitet, ono je strukturalno i duboko ukorijenjeno u našem patrijarhalnom društvu, gdje žene nikad nisu bile tretirane kao ravnopravne”, istaknula je Snježana Vasiljević, profesorica Pravnog fakulteta u Zagrebu. Nasilje u obitelji do prije petnaestak godina nije bilo ni percipirano kao društveni problem, žena se shvaćala kao objekt, kao vlasništvo muškarca. To se shvaćanje sporo i teško mijenja. EU je lani pokrenula prijedlog Direktive o suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, s obzirom da članice imaju različite propise, a nasilje nad ženama ne poznaje granice pa postoji potreba da se to ujednači.
Velik je problem nedostatak međusektorske suradnje: sustav jednostavno ne funkcionira, istaknula je profesorica Vasiljević. Sustav mora funkcinirati da bi pružio podršku žrtvama.
Širi se mit da je sve više žena koje lažno prijavljuju nasilje u obitelji, upozorila je psihologinja Autonomne ženske kuće Anita Lauri Korajlija. To nije ni na koji način utemeljeno, znanstveni i stručni radovi kazuju da je lažnih prijava od četiri pa do dvanaest posto, koliko ih je u najkonfliktnijim odnosima. No nasilje najčešće lažno prijavljuju muškarci, a ne žene, ističe profesorica s odsjeka za psihologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta.
Kad se odlučuju prijaviti nasilnog partnera, žene su konstantno izložene prijetnjama da im nitko neće vjerovati, da će ih proglasiti ludima, da će im oduzeti djecu. Nažalost, institucije svojim djelovanjem pokazuju da ti strahovi nisu iracionalni, kaže profesorica Korajlija. Najmanje žena prijavljuje nasilje koje se dogodilo u zadnja 24 sata, većina ih prijavljuje godinama kasnije, kad pokrenu razvod. Nažalost, dočekuju ih s velikom skepsom i pitanjem je li se nasilje uopće dogodilo. Poseban je problem ako nije bilo fizičkog nasilja, jer se psihičko nasilje ne prepoznaje, ne prepoznaje se prisilna kontrola kao temelj svakog nasilnog odnosa, ističe psihologinja. Tako su žrtve nasilja izložene strukturalnom nasilju i dodatno traumatizirane.
Zaštita prava i sigurnosti djece u Istanbulskoj konvenciji je na prvom mjestu, no kod nas se ne prepoznaje da su u slučajevima obiteljskog nasilja i djeca žrtva, ukazala je psihologinja Korajlija. Djeca su žrtve nasilje i kad su samo svjedoci nasilja nad majkom. “Ako ste kao petogodišnjak gledali kako netko tuče vašu mamu, vi ste potpuno prestravljeni. To je visokotraumatizirajuće, nije potrebno da to dijete i fizički udarite”, rekla je psihologinja, kritizirajući praksu centara za socijalnu skrb koji i tu djecu tjeraju da se viđaju s nasilnim ocem. U jednom slučaju je troje djece svjedočilo višegodišnjem obiteljskom nasilju, dvoje također e žrtve fizičkog nasilja, ali centar i dalje inzistira da majka osigura da treće dijete viđa oca nasilnika. Na kojim temeljima zasnivaju pretpostavku da, ako je zlostavljao dvoje djece, neće i treće? Sve je to posljedica dubokog nerazumijevanja nasilnih odnosa i njihovih posljedica, ističe Anita Lauri Korajlija. “Institucije koje to ne prepoznaju postaju suučesnice u tom nasilju”, oštra je psihologinja Autonomne ženske kuće Zagreb.
Skup je završen čitanjem zajedničkih zahtjeva: već od iduće godine u sve razine obrazovanja mora biti uključeno obrazovanje o ravnopravnosti žena i muškaraca, uzajamnog poštovanja i nenasilnog rješavanja konflikta. Suci, zaposleni u Centrima sa socijalnu skrb i ostali koji rade sa žrtvama obiteljskog nasilja stalno se trebaju usavršavati, vlada treba provoditi sustavne javne kampanje o pravima i potrebama žena koje su preživjele rodno uvjetovano nasilje. Aktivistkinje i stručnjakinje od vlade su zatražile da osigura održivo financiranje skloništa i savjetovališta te da se ženama žrtvama ratnih silovanja osigura psihosocijalni tretman odvojen od programa za ratne veterane.